Ваша песна,состав или што било напишано

...Vo meguvreme rabotea po samoposlugi,garazi,kozmeticki saloni i peralni za avtomobili.Ziveeja vo svoite krugovi,se vencaa vo niv i se razveduvaa i nikogas ne zabelezaa kako vremeto gi izneveruva.Ne bea svesni za novite brcki,ni pobelenite slepoocnici,kako ni so faktot deka im bea potrebni dopolnitelni polovina cas nautro da se nasminkaat.Stanaa odlezani,a da ne se ni upotrebemi,zastareni a da ne ni sozreale,prestari za kariera vo plasticnata industrija,prestari da ragaat deca,prestari za onie ulogi na mladi za koi nekogas kopneeja.
Sega bea karakterni artisti.No i ponatamu mectaeja.

Магична ноќ

Го допревме сјајот!
Се изгубија неколку светилки по патот
Душите поцрвенеја, а толку се безбојни
Само јас и ти, во сите бои и зраци,
Во сите насмевки.

Поглед кон бескрајноста,
Дали знаеш дека ја допирам
Дали знаеш дека сега сум таму?
Не тагувај, мое збунето лице
Во молкот ја најдов среќата.
Дојди!

Разменивме насмевки, разменивме солзи, разменивме љубов и страст...
Се прегрнавме под дрвјата, се прегрнавме на светлината...
Се бакнавме на дождот и се збогувавме на изгрејсонцата...
И потонавме повторно во безличноста на цивилизацијата.
Остана Тишина и детска смеа, остана љубов запишана на листовите,
Останавме јас и ти..и сеќавањата
Останаа пеперутките да лебдат и танцуваат на месечината,
Пеперутките што летаат во нас.

LITTLE MISS DANCE

She walks across the empty floor
as though the world has ended
Another night has made its rounds,
and she still goes on...

Her dress she will save for another night,
then wear it as though it were new...

Oh, she tried to show herself off in her own very common manner
By walking back and forth continually
as though she carried a melody...

She never danced, but only watched
as she sat in her own little corner.
Lost in a world of unconcern, a world where she is a loner...

The lights are out, the music hushed, and now her world begins,
a world of dreams and everywhere the sound of violins.

She dances across the stardust floor
in the arms of a lover she has found,
her hair making golden circles of light
as he takes her round and round.
The music comes from across the clouds,
floating softly in her ear.
Just for a moment, soaring up high, her heart has no fear.
Then tears come softly across her cheeks.
In her dreams she is such a romancer,
yet on this cold and empty floor, she is just a lonely little miss dancer.

Изменето од ...Well... - 07.Јуни.2008 во 00:27

NEMA DA SE VRATAM

I KAKO MAGIJA DA POMINA NIZ MOITE O~I,
I KAKO SONCETO TOPLO
[TO ME POKRI,
I KAKO DUHOT NEBESEN NAD MOETO SRCE,
[TO TIVKO MI KA`A DA BEGAM OD TEBE.

KE ODAM I NEMA DA SE VRATAM,
I NA DRUG NEMA DA KA`AM TE SAKAM
TOA [TO BILO
POMINALO EDNA[
QUBOVTA ISKRENA NE SE VRAKA.

POGLEDOT TVOJ
STO VO GRADI ME GORE[E,
I NOKTA TIVKA STUDENA ZA TEBE MI ZBORESE,
VO SONOT MOJ TAZEN,
TI PLOVESE,
DODEKA V UTROTO ZBOGUM,
KE MI KAZESE.

KE JA IZGORAM QUBOVTA MOJA,
STO TEBE TE VOZNEMIRUVA[E,
KE GI FRLAM ZBOROVITE
STO TI MI GI KAZUVASE,
ODI I NE SE VRAKAJ
ZATOA STO JAS POVEKE,
NE TE SAKAM!!!!!!!!!

BLUE EYES

Never saw something like those
blue eyes
wide open and bright
windows to a soul deep down
and a heart full of passion
a summer sky by day
and deepest lagoon by night
blue eyes...
blue eyes that mesmerized

Everlasting brightness in those
blue eyes
wide open and bright
the color of the oceans
in a tropical day light
and a midnight blue skye's the limit
dazzling with life and extasy
blue eyes...
blue eyes that mesmerized

Long for the sailor beneath those
blue eyes
wide open and bright
even when age enters the twilight
those beautiful jewels will be as ever
cause the light
from the soul
will shine forever

Apart worlds I saw in those
blue eyes
wide open and bright
as they look at me...
...on a roller coaster of love
heaven sent... I think from above
you have turned-on, my heart on fire
throwing my life into a whirlwind of desire
...oh, those...
blue eyes...
blue eyes that mesmerized.

haiku

kokoska gorda se potsmeva
na orelot sto so umot
nad oblaci leta



Изменето од filmadzijka - 01.Јуни.2008 во 22:54

(tekst ispraten do edna moja postara prijatelka od Novi Sad..pred nekolku nedeli)

Uvijek se nasmijem kad se sjetim kako si mi pričala da ćeš, dok mi budeš pisala pisma tipkajući po računarskoj tastaturi, sama sebi ličiti na savremenog Henri Milera, koji je i u po-odmaklim 80-tim, s šarmom starog pokvarenjaka, pisao onako nježna i strasna pisma svojoj neprežaljenoj, velikoj ljubavi, prelijepoj glumici Brendi Venus. (Tada još Tom Henks i Meg Rajan nisu razmenjivali elektronsku poštu i nije postojao izraz 'virtuelna stvarnost'. Meni i danas to 'virtual reality' tako hladno i milenijumski zvuči, ako mu ne dodaš malo čežnjive prašine, malo sjetne tuge, beskrajnih plavičastih snova i kapljice nježnog bola. A njih je u našoj stvarnosti i više nego dosta.)

Uvijek si nas poredila sa velikima, iako sam ti stalno govorio da je naša priča sićušna i da za nju nema mesta u svjetskoj književnosti, već je njena veličina u atomskoj snazi one prozirne suze, koja večno svetluca u oku i stalno se čini da će pobeći. A neće, znaš da neće.

Kad bi bar bila malo bliže i ova bi noć manje bolela. Ali neka mila moja - kao što sve prođe - i ovo će proći, i vidjećeš - bićemo opet zajedno i biće lijepo kao prije.

Ljudi kažu da se vremenom svi snovi raspadnu ko trošne lađe i raspuknu kao baloni od sapunice... Polako, jedan po jedan... Ako se to i desi - valjda tad shvatiš da to i nisu ni bili pravi snovi, da je to samo bila iluzija sna, samo dodir magličaste žudnje.

Znaj mila moja - nema te crne sile zla koja bi mogla da se javi, pa da prestanem da te sanjam, da te želim, da ti pišem, da te iščekujem, da sa tobom čavrljam, da te slušam kako simpatično vrtiš svoj akcenat, da te izluđujem svojim bubicama, da te čekam da mi pričaš o ljubavi, o 'zenskim vrlinama' i pogledima na svijet, da mi 'otvaraš oči', da mi nježno šapućeš i da me voliš...

Nema te stvari koja bi mogla da baci u sjenu sve ono lijepo što smo jedno drugome rekli, kroz šta smo prošli, što smo doživjeli...

Ne boj se zlato moje - ne mogu nemiri ono što može spokoj.
Ne pogađa sreća - koliko boli tuga.
Nije sutra ni crnije, ni bjelje - nego što je bilo svako juče....
Uvek je nekako. I uvek se može... I dalje se mora.

Potpuno razumem svaki tvoj oprez. Svaku tvoju stanku. Svaki tvoj strah. Svaku tvoju ranu. Svaku tvoju bol. Svaku tvoju nesreću i svaku tvoju tugu.

Svi mi imamo pravo na neke svoje tišine. Na neke svoje neiscjeljene rane, na neke svoje patnje i na neki svoj tihi i nijemi mir.

Postoje neke stvari o kojima se ćuti. O kojima se ne priča nikom.
I neke o kojima se priča.
I neke o kojima se priča samo prijateljima.

Znaš, duboko sam uveren da je i tvoja i moja čitava nesreća u tome što smo se rodili na pogrešnim mjestima. Da smo kojim slučajem svijet ugledali na drugoj strani svemira sve bi bilo drugačije. Sve ovozemaljske patnje bi nam bile daleke i svi problemi nepoznati i tuđi.

Da smo se rodili na srećnijem mjestu, u srećnijoj zemlji, u srećnije vrijeme...

Na to ne možemo uticati niti se to da promijeniti.
Možemo jedino da se iz sveg srca trudimo da pronađemo one naizgled male i beznačajne sitnice koje boje život nežnim tonovima i uz koje će nam možda biti ljepše i lakše da preživimo ovo malo što nam je još ostalo da odživimo....
Vjeruj mi - tako mora..

Znaš, svi smo mi iz neke ljubavi rođeni. I tako je počelo.
Dat nam je ovaj život na poklon, kao listić za tombolu.
Možemo puno dobiti, ali ne moramo.
Možemo sve izgubiti, ali ne moramo.

Sreća uvijek ima dve strane - sjaj i tugu.
Nikada još nisam sreo nekog ko je nenormalno bogata i bezgranično srećna....
Ali znam mnoge koji su tako siromašni, a imaju tako velike radosti...
Vidiš - Bog se uvek potrudi da stvori ravnotežu.
Poslije velikih radosti obično dolaze velike tuge....
I obrnuto - posle velikih, olovnih kiša - pojavi se sunce....

Ponekad mi se čini da je car Radovan duboko negde zakopao svoje blago i da ga niko ovozemaljski ne može pronaći.. Ali nije, veruj da nije. To blago je u nama i niko nam ga nikada neće začarati. Zato što je u srcu - a taj put nije za svakog prohodan..

Znaš, kad god ti pričam o sreći - osjetim se pomalo nesrećnom. Valjda shvatim da je sreća o kojoj sanjam tako nedostižna.... I to me raznježi....

Ako ti stalno misliš o nesrećama, patnjama i bolovima, o stvarima koje peku i guše, o nemirima koji te muče, o stradanjima i ranama......one ne mogu nestati, zacijeliti se i proći... Ne mogu, vjeruj.

One se hrane i rastu kad im pridaješ značaj. One te tada još više obuzimaju. One se šire. One bujaju. I bivaju još gore nego što su inače. I još veće. I još više peku.... I žele da te dotuku... I uspjeće im - samo ako im dozvoliš. Ako im se predaš. Ako ih ne obuzdaš.

Svako ima nekog koga voli.
Ja imam tebe. I ti imaš mene.
Zar to, za početak, nije dovoljno da kreneš dalje?

Svako ima nekog koga nema.... I koga žali. I bez koga mu je teško.
I koga ne može niko i ništa vratiti. I bez koga se život ponekad učini težak. I siv. I nemoguć. I uzaludan...
Ali ni to se ne da izmjeniti...

Mi moramo ići dalje.
Svaki dan odživjeti kao da je posljednji.
I praštati.

Kažu da je Bog svakom dao da ponese onoliko koliko može....

Ne zaboravi ljubavi moja - uvjek postoji neko ko te čeka na kraju puta. Na kraju dana, na kraju svega. Uvjek...
Uvjek postoji neko ko te voli baš takva kakva jesi, ko te baš takvog prima, kome si baš takava draga... Uvjek postoji neko ko te želi saslušati, ko samo čeka da nešto kažeš...

Ja znam da si ti jedna velika i čista duša. I znam da me voliš.. I znaš da te volim..

I znam da ovu samoću i daljinu moramo izdržati.
Znam da ćemo uspjeti. Ja te vidim, u snove ti dođem i gledam šta sanjaš..

Vidjećeš, činiće ti se jednog dana - sve ovo što je danas tako surovo, stvarno i bolno - biće jednom tako daleko i nemoguće, da nećeš povjerovati da smo kroz sve to prošli i da si sve to proživjeo. Svi mi živimo u nekim hodnicima vremena.

Često nam se čini - lavirint nema kraja.
Vidjećeš mili, i ovo će proći.....

Volim tvoje varljive godine, tvoje razbarušene misli, tvoja pomješana osećanja, tvoje nježne riječi, tvoja brižna i čežnjiva pisma kad me dugo nema....

Volim tvoje izgubljene snove, tvoje ispreturane emocije, pomalo stidljive ljubavne izjave, zauvek potrošene nemirne godine, pokidane iluzije.... Takva cijela takva kakva jesi, kakva si stvorena, kakvu te znam....

I sad vidiš, dok ispijaš prvu jutarnju kafu čitajući ovaj mail - u ovoj dalekoj noći, poput one tako davne i obične 'proste vojvođanske zime' - tu sam, sa tobom, i tako snažno mislim na nas. Nema te sile koja mi te može ukrasti iz srca.. Ni provalije vremena i prostora koja vječno može da nas dijeli.

Znaš ljubavi, otkad si otisla na mom nebu više nema zvijezda.
Jesi li čula za one crne rupe u svemiru koje astronomima predstavljaju vječitu zagonetku? Ima to sa tobom neke veze i ima zbilja nešto u tome.

Eee, zlato moje - čini mi se noćas - umrijeću od sjećanja.
A voljeo bih sa tobom vječnost da podijelim. Možda čak i više od toga: malo parčence raja. Da odmorim malo dušu.

(Kad god mi u inbox-u piše 'You´ve got mail.' - učini mi se da mi se sam Henri Miler mangupski smješka i da mi vragolasto namiguje.
Možda je to od suza, od vremenske razlike ili kosmičke prašine. Ili od ko zna čega sve ne?)

Znaš, shvatio sam to odavno: ti nisi sa ovog svijeta - pripadaš zvijezdama s one strane svemira i sva si od svijetlosti stvorena.