СТИХОВИ КОИ ВЕ ДОПРЕЛЕ

Dotakla bih te

Dotakla bih te
kao nekad.
Da znam samo
kojim putem
snovima lutaš
tražeci ljubav,
našla bih te,
dotakla bih te,
kao tada...
Da samo mogu da doletim,
uzalud pruzam
uvela krila
ovo nebo
ne razume srecu.
Dotakla bih te
kao želja;
znam da me želiš
i da me pratiš
nekim mislima
kad nikog nema
da te utešim.
U tom trenu
na nekom drugom
kraju cežnje
ja sam sama.
A dotakla bih te
kao san,
da smirim ti uzdah,
da zaèaram ti usne
i umirim te rukama
tražeci samo
da me cvrsto stegneš,
da mi samo kažeš
da sve prošlo je.
Dotakla bih te
kao miris
kad ideš poljem,
kad u njemu nadzeš
neki mali svet.
I onda
kad sve nestane,
još uvek osecaš
miris poljskog cveca,
još uvek si tamo
još uvek me pratiš...
Dotakla sam te
svojim recima
al nije to sve,
ne, nije još kraj,
još uvek cekam te...

Maja Miljkovic

Lišće oluji

Teško je dijelit pjesmu I pjevače:
suza pripada oku koje plače,

bol pripada usni, rijeka moru nekom,
I lišće oluji. Ona je daleko.

Sanjam da me sanja. Noć je. Izgubljena
I prazna je ruka, ako nije njena.

Nož pripada rani, uže svome vratu,
Raširene ruke – kazaljke na satu.

Izgubljena ptica,
pripada li jatu?

          Zvonimir Golob

Rekao siRekao si,trajat će vječno
zar postoji trajanje bez granica
nedorečeno puknuće želje
na škripavim daskama stvarnosti
čuješ li kako temelj mrvi se
i ulice bježe u zaklon tame
dok svjetlost mjeseca
stvara začarani krug...

Rekao si, neću nestati
zar postoji nestajanje bez tragova
otiskom u duši užarena rana bdije
da ne zaboravim sve tople dodire
drhtaje tvog tijela opijenog mojim
mirisa tvoje kose na mom licu
i osmjeha u uglu usana
dok spavaš spokojno...

Rekao si, bolje ne umijem
ja sam lutalica između jučer i sutra
na peronu sudbine s praznim kovčegom
nemirni vjetar, brod bez luke i sidrišta
s komadićem tebe voljene u duši
što me grije u noćima bez sna
dok tražim sam sebe
maglama svitanja...

Rekao si...
mnogo toga si rekao
pognute glave u dlanovima
ne razumjevši samog sebe,
jesam li ja bila samo raskršće
na tvom putu bez cilja,neznam
no ja ti kažem,uvijek se uspinjem
vrijedilo je osjetiti tvoju iskrenu radost
vrijedilo je osjetiti tvoju nemirnu tugu
osjetiti tvoju toplu ljubav
pohraniti je u dim sjećanja
sada slobodno idi lutalice
jer idem dalje i ja.

 Кога мислам на тебе

............................................................

Ne daj se Ines
Ne daj se godinama moja Ines
drukčijim pokretima i navikama
Jer još ti je soba topla
prijatan raspored i rijetki predmeti
Imala si vise ukusa od mene
Tvoja soba divota
Gazdarica ti je u bolnici
Uvijek si se razlikovala
po boji papira svojih pisama, po poklonima
Pratila me sljednjeg jutra oko devet do stanice
I ruši se zeleni autobus tjeran jesenjim vjetrom
kao list niz jednu beogradsku padinu
U večernjem sam odijelu i opkoljen pogledima

Ne daj se mladosti moja, ne daj se Ines

Dugo je pripremano naše poznanstvo
I onda slucajno uz vruću rakiju
i sa svega nekoliko rečenica, loše prikrivena želja
tvoj je način gospođe i obrazi seljanke
prostakušo i plemkinjo moja
Pa tvoje grudi, krevet
i moja soba objesena u zraku kao narandza
kao narancdzasta svjetiljka nad zelenom i modrom vodom Zagreba
Proleterskih brigada 39 kod Prkovic
Pokisla ulica od prozora dalje i šum predvečernjih tramvaja
Lijepi trenuci nostalgije, ljubavi i siromaštva
Upotreba zajednicke kupaonice
I "Molim Vas, ako netko traži"

Ne daj se Ines

Evo me ustajem tek da okrenem ploču
Da li je to nepristojno u ovakvom času
Mozart Requiem Agnus Dei
Meni je ipak najdraži početak
Raspolazem s još milion nježnih
i bezobraznih podataka naše mladosti
koja nas pred vlastitim očima vara, i krade, i napušta

Ne daj se Ines

Poderi pozivnicu, otkaži večeru, prevari muža
odlazeci da se počešljaš u nekom boljem hotelu
Dodirni me ispod stola koljenom
Generacijo moja, ljubavnice

Znam da će još biti mladosti,
ali ne više ovakve - u prosjeku 1938
Ja neću imati s kim ostati mlad ako svi ostarite
I ta ce mi mladost teško pasti
A bit ce ipak da ste vi u pravu
Jer sam sam na ovoj obali
Koju ste napustili i predali bezvoljno
A ponovo počinje kiša,
kao što već kiši u listopadu na otocima
More od olova i nebo od borova
Udaljeni glasovi koji se miješaju
Glas majke prijatelja, kćeri, ljubavnice, broda, brata
Na brzinu pokupljeno rublje pred kišu
I nestalo je svjetla s tom bjelinom
Još malo šetnje uz more i gotovo.

Ne daj se Ines

DO VIÐENJA, DRAGI DO VIÐENJA

Do videnja, dragi, do videnja.
Ljubav mili u grudima spava.
Ništa ovaj rastanak ne mijenja,
Možda novi susret obecava.

Do videnja mili, bez ruke i bez slova
neka ti tuga obrve ne povije.
Umrijeti nije ništa novog
niti živjeti ništa novije.

Sergej Jesenjin